"Ostavimo ih same u crkvi, prvo plaču..." Monahinje otkrile kako postupaju prema ljudima koji im se obrate za pomoć
Dodajte Kurir u vaš Google izborOprostiti nekome ko nas je povredio često je mnogo teže nego što zvuči. Ljudi godinama umeju da nose ljutnju, razočaranje i osećaj nepravde, iako ih upravo taj teret neretko najviše iscrpljuje. Monahinje iz manastira Reškovica govorile su o tome kako pristupaju ljudima koji im dolaze sa jednom istom rečenicom – „ne mogu da oprostim“. Njihov savet nije terapeutska metoda, već duhovna praksa zasnovana na molitvi.
Mati Ekaterina Komnenić iz manastira Reškovica, gostujući u emisiji „Ako progovorim“ na televiziji K1, opisala je kako ljudi različitih godina i zanimanja dolaze u manastir opterećeni odnosima koje nisu uspeli da razreše. Kako kaže, jedno od najčešćih pitanja nije kako zaboraviti ono što se dogodilo, već kako u sebi pronaći snagu da se drugome oprosti.
„Kaži to tako da te čuje Bog“
U takvim situacijama, kaže mati Ekaterina, ljudima preporučuju da ostanu sami u crkvi i naglas izgovaraju molitvu „Oče naš“. Savet povezuje sa pričom o vojvodi Živojinu Mišiću, za kojeg je tokom gostovanja navela da je svakodnevno ovu molitvu ponavljao veliki broj puta. Tvrdnja o tačnom broju prenosi se iz njenog svedočenja, ali je u dostupnim izvorima nisam pronašla potvrđenu u nezavisnoj istorijskoj građi.
- Dođu nam tako ljudi raznih profila, zanimanja, starosne dobi i često imaju jedan problem: „Ja tom i tom ne mogu da oprostim“. I ja ih savetujem da rade ono što je radio Živojin Mišić. On je, naime, svakog dana 700 puta izgovarao „Oče naš“. Ali pošto niko od nas nije Živojin Mišić, ja im kažem da molitvu izgovore 30 puta tu u crkvi. „Kaži to tako da te čuje Bog“.
Ideja, kako je objasnila, nije samo u mehaničkom ponavljanju reči. Čovek ostaje sam, bez razgovora sa drugima i bez spoljašnjih ometanja, dok molitvu izgovara naglas i suočava se sa onim što ga boli.
Kada reči počnu da odjekuju, dolaze i suze
Monahinje su opisale da upravo tada često dolazi do snažne emotivne reakcije. U tišini crkve, dok čovek ponavlja iste reči, potisnuta ljutnja i tuga izlaze na površinu, a mnogi počinju da plaču.
- I zamislite vi sada tog čoveka koji je ostao sam u crkvi i govori „Oče naš“ naglas... Mi ga ostavimo, povučemo se, a on sam govori molitvu dok reči odjekuju... Čovek već oko 20 puta počinje da plače, ta neka gorčina izlazi iz njega... I praksa je pokazala da tamo negde do 50 puta izgovorenih molitvi svaki čovek oprosti...
„Izlazi iz crkve lagan i rasterećen“
Za njih oproštaj ne znači poricanje onoga što se dogodilo niti opravdavanje tuđeg postupka. U središtu njihovog svedočenja nalazi se oslobađanje čoveka od tereta koji dugo nosi u sebi.
-I u tom momentu kad čovek oprosti, on ostavlja iza sebe tugu, muku, suze i izlazi iz crkve lagan i rasterećen - zaključile su.
Video: Istetovirana monahinja